U tjednu kada smo željeli dostojanstveno obilježiti Dan oslobođenja Splita od fašizma, dogodio se fašistički čin nad Dalmacijom. Izbrisani su svi profili većine glavih članova DDFa na društvenim mrežama, a jedan od koordinatora za Split je brutalno pretučen. Stoga, ne želimo stvari zamatati u celofan diplomatskih formulacija koje mogu značiti i ovo i ono, kojima se nećemo nikome zamjeriti, mada možda nikoga nećemo ni zadovoljiti. Želimo govoriti otvoreno i stvari nazvati pravim imenom.
Bez obzira što je davno prošlo podne, još uvjek možemo djelovati. Ako nećemo sada, ne znam kada ćemo. A sada moramo, jer je vrijeme za kalkulacije odavno prošlo.
Moramo prepoznati opasnost fašizacije, što se nadvila nad Dalmacijom. I moramo joj se suprotstaviti. Moramo reći: dosta! Ne samo zbog palih boraca antifašističkog otpora, ne samo zbog žrtava fašizma, već da se ovo što se dogodilo prošli vikend više nikada ne bi dogodilo i zbog onih koji će doći poslije nas. Ti koji će doći zaslužili su bolju Dalmaciju od ove što im se nudi.
Trend koketiranja s neonaci-fašizmom, prekriven tankim, prozirnim velom relativiziranja zločinačkog karaktera protiv Dalmacije. Faktor homogenizacije društva izrodio se iz onog pravog, izvornog fašizma; u nacionalnoj i vjerskoj netrpeljivosti, u šovinizmu i rasizmu; u neprihvaćanju bilo kakvog i bilo čijeg mišljenja koje bi odudaralo od onoga koji je pojedinac ili društvo sebi zacrtalo. Faktor zločina iz mržnje izrodio se iz prema drugim nacionalnostima, prvenstveno prema srpskoj, židovskoj i dalmatskoj; prema drugim jezicima, drugim pismima, drugim seksualnim preferencama; prema ženama, prema drugoj boji kože, prema drugoj vjeroispovijesti – prema drugima i drugačijima. Nerijetko je svoj izraz nalazila u fizičkom likvidiranju ljudi. O maltretiranju živih da i ne govorimo.
Rat iz 90ih dizao je dimnu zavjesu iza koje su se mogli, tako su počinitelji tada mislili, nekažnjeno činiti zločini, iza koje se ljude – samo zbog njihove nacionalnosti ili seksualnosti – izbacivalo iz kuća i stanova te prisilno iseljavalo, a oni bolje sreće samo su gubili poslove, na koje se ni do danas nisu vratili.
U međuvremenu, Republika Hrvatska je postala članica Vijeća Europe, Europske Unije i NATOa. Unatoč tome, međunarodna zajednica i dalje vrši snažan pritisak na R. Hrvatsku, tražeći, nerijetko i ultimativno, da se prilagodi standardima demokratskih država. Jer, koliko god da smo mi sami sebi tepali da smo demokratsko društvo, mi to – budimo iskreni – nismo.
U takvome društvu rudimentarne demokracije, otvoreno je široko polje djelovanja za povijesne revizioniste, i to ne samo onih koji imaju neskrivenu ambiciju mijenjati ishod II. svjetskog rata, već i onih koji sudjeluju u prekrajanju povijesti Dalmacije i dalmatskog naroda. Djelovali su, a djeluju i danas, kroz obrazovni sustav, izdavaštvo, medije i razne internetske društvene mreže.
Najednom smo počeli “saznavati” nove istine o Dalmaciji, o kravati, o dalmatskoj kulturi, umjetnosti, jeziku i ljudima. A “zaboravlja” se na činjenicu da je Dalmacija tek 1939. prvi put u svojoj 2200 godina staroj povijesti postala dio Hrvatske, u tom slučaju Banovine Hrvatske. Te iste godine zabranjen je dalmatski jezik.
Sve što je bilo do 1990. odjednom nije valjalo. Sve je to bila laž i “komunistička propaganda”. Zato je pod krinkom “istine” 1992. Dalmacija podijeljena na šest dijelova (četiri županije te su dijelovi dalmatinsog teritorija dodijeljeni drugim dvjema županijama). Ona ista međunarodna zajednica koja se nije ustezala praviti pritisak 90ih i danas daje lekcije službenom Zagrebu jer ne mogu shvatiti renesansu ustaštva i relativiziranja zločina naci-fašista i njihovih pomagača, te im nije jasna administrativna podjela koja nije zasnovana na povijesnim regijama.
U proteklih 28 godina, zajedničkim zločinačkim pothvatom desnih snaga na političkoj sceni, dobrog dijela medija, vlasti – aktivno ili pasivno, Katoličke crkve i određenih krugova iz inozemstva doslovno upropašteno nekoliko generacija mladih ljudi. A to su ljudi koji će sutra preuzeti kormilo Dalmacije i Republike Hrvatske u svoje ruke.
Maske su odavno pale i tko sada ne vidi kako stvari stoje, nikad ih neće ni vidjeti. Ili će progledati kada za njega/nju bude prekasno. Snažan napor da se reafirmira dalmatinski antifašizam kao jedan od temelja suvremenog društva nailazi na otpor, prvenstveno onih koji za sebe govore da su Dalmatinci. Tome je dokaz i posljednji atak na DDF.
Za prijeteći rast neonaci-fašizma u Dalmaciji često se smatralo da dolaze iz redova desnih političkih opcija, no danas znamo da i oni koji se smaraju ljevičarima imaju snažan fašistički pogled na svijet i spremni su za zadovoljenje svojih interesa počiniti i zločin. Stoga smatramo krivima, ne samo Vladu u Zagrebu i pripadnike velikih političkih stranaka, već i sve one u Dalmaciji koji za sebe govore da su Dalmatinci, a ne žele aktivno, bilo kroz članstvo bilo volontiranjem, sudjelovati u radu DDFa koja se želi, zna i može oduprijeti propagiranju fašističkih/antidalmatinskih ciljeva, već im je stalo do osnovanja vlastitih inicijativa koje rade za svoje džepove, a protiv interesa Dalmacije i dalmatskog naroda i svih Dalmatinaca.
Dalmatinska autonomna reintegrirana regija mora izrasti na ideji o potrebi stvaranja efikasnog mehanizma koji će spriječiti ponavljanje nekog novog rata na njenom teritoriju. Oni koji danas diktiraju politiku u Dalmaciji, u Vladimiru Putinu vide novog svjetkog vođu, ne želeći shvatiti da se radi o liku koji je u 20 godina svoga mandata pod velom boljeg društva instalirao ruski neofašizam u cijeloj istočnoj Europi, a na one države koje su mu se suprostavile poslao dugogodišnje i iscrpljujuće ratove (Armenija, Azerbajidžan, Gruzija, Moldova, Ukrajina...) .
Stanovnici Dalmacije i aktualna politika ne zna se pozicionirati u takvoj situaciji. Oni koji drmaju dalmatinskom i hrvatskom politikom je samo stalo do njih samih, ne do Dalmacije kao regije i ne do Republike Hrvatske kao države. A onima koji bi ih trebali zamijeniti i koji znaju kako se pozicionirati bacaju se klipovi pod noge i optužuju da su oni ti koji ne valjaju. Što je vidljivo i iz najnovijeg primjera gdje je žrtva postala napadač (na samu sebe), a napadač – očito – žrtva.
Red je na pojedincima koji se deklariraju kao Dalmatini/Dalmatinci i na njihovim snagama da se organiziraju, da prevladaju vlastite egoizme, da stave zajedničko ispred pojedinačnog, da nađu saveznike među regionalnim pokretima u svijetu i da u interesu Dalamcije i svih njezinih građana rječju i djelom odlučno kažu: ne, ovako dalje ne ide!
Ako to ne učinimo, čeka nas budućnost formalne demokracije, čiji će sadržaj biti, nemojmo se zavaravati, radikalno desno-fašistički. A to ne smije biti budućnost Dalmacije!
Vremena je malo, možda još samo nekoliko mjeseci.
Commentaires