REFORMA POLITIČKOG SUSTAVA

Dalmacija je opredijeljena za politički sustav zasnovan na načelima parlamentarne demokracije, republikanskog oblika vladavine, ustavnosti i zakonitosti, podjele vlasti, društvenog i političkog pluralizma, kao i zaštite najšireg korpusa ljudskih prava i sloboda.

To je razlog zašto je prva naša obaveza pobjeda nad autoritarnim režimom. Ona će omogućiti ponovno dostizanje minimalnih demokratskih standarda. Nakon toga ćemo u ravnopravnoj borbi s ostalim političkim akterima nastojati dobiti podršku građana kako bismo ostvarili naše programske ciljeve i viziju slobodnog društva.

Važan element programa DDF-a je reforma političkih institucija. Ona je neophodna za naredni korak – izgradnju funkcionalnog, stabilnog i održivog demokratskog sustava s visokim stupnjem društvenog povjerenja i participacije. Ukoliko se zadovoljimo demokracijom kakvu smo imali između 2000. i 2015. godine, ona će se sasvim sigurno vrlo brzo ponovo urušiti pod naletom nekog novog populizma i nezadovoljstva.

Osnovni cilj reforme političkih institucija je stvaranje uvjeta u kojima više nikada neće biti moguće kako bi sve odluke od kojih ovise sudbine ljudi donosile na jednom mjestu, bez ikakve kontrole i odgovornosti, kao što je to slučaj danas. Zato bi se ovom reformom omogućili postavljeni temelji za model demokracije u kojemu su nadležnosti, ovlasti i resursi preraspodijeljeni na što veći broj različitih aktera u dalmatinskom društvu. Decentralizacija političke moći dovest će do toga kako bi najveću moć u krajnjoj instanci imali građani Republike Hrvatske u pet autonomnih regija.

Za ostvarenje tog cilja polazni princip je podjela vlasti, odnosno međusobna kontrola različitih grana vlasti. Vjerujemo kako je za to potrebna ravnoteža snaga. Stoga parlament treba vratiti u centar političkog života, s osnovnim zadatkom ograničenja moći izvršne vlasti. Jedino snažan, neovisan i popularan parlament može imati kapacitet za efikasno izvršavanje svoje kontrolne funkcije. Vlada, kao nositelj izvršne vlasti, mora biti kontrolirana od strane parlamenta, a ne obrnuto. Neophodno je oslabiti i položaje predsjednika Republike i predsjednika Vlade, čije realna snaga i postupanje nisu u skladu s ustavnim ovlastima.

Veliku pažnju treba posvetiti unaprjeđenju izbornog procesa. Izbori su najvažniji mehanizam institucionalnog rješavanja društvenih sukoba. Kroz slobodne izbore se na ravnopravan i civiliziran način izvršava raspodjela moći između političkih stranaka i leadera, i osigurava mogućnost smjenjivosti vlasti. Međutim, promjena izbornog sustava zasigurno bi donijela jačanje članova, kandidata i lokalnih odbora u odnosu na rukovodstva autoritarnih i centraliziranih političkih stranaka. Omogućit će kako će biti izabrani oni kandidati koje građani istinski smatraju svojim predstavnicima, i ojačati zakonodavno tijelo u odnosu na vladu. Promjenom izbornog sustava, također, bi donijela i promjene u stavu birača jer znaju tko će im biti izabrani predstavnik kojemu se mogu obratiti.

Građanima se moraju osigurati uvjeti za veće izravno sudjelovanje u političkim procesima na centralnom i lokalnom nivou. Tako se ostvaruje načelo direktne demokracije i ograničavaju svi centri moći unutar sustava. Uslijed teške situacije velikog dijela građana (loši materijalni uvjeti, eksploatacija u procesu rada, nedostatak vještina i vremena za bavljenje politikom u klasičnom smislu), neophodno je uložiti dodatne napore kako bi se o svakom važnom pitanju saslušao i uvažio njihov stav.

Set prijedloga za reformu političkog sustava pripremili smo kao polaznu osnovu za širi dijalog u našem društvu. Naglašavamo kako su ovo prijedlozi koje želimo provesti u djelo onda kada nam građani poklone dovoljno povjerenje kako bi bili u poziciji to učiniti, makar djelomično. Oni nemaju nikakve veze s aktualnim pregovorima pod pokroviteljstvom Europskog parlamenta. S autoritarnom vlašću možemo voditi dijalog isključivo o uvjetima za održavanje fair-play izbora i opozicijsko političko djelovanje u cjelini.

Na ove prijedloge prirodno se nadovezuje pitanje regionalizacije i decentralizacije. O ovom pitanju ćemo sastaviti poseban program. Razlozi za odvajanje su složenost teme i broj problema za koje je potrebno predložiti rješenja. Tek nakon kompletne analize, koja će primarno uzeti u obzir specifičnosti nižih nivoa teritorijalne organizacije, i potrebe ljudi koji u njima žive, izaći ćemo sa jasno definiranim prijedlozima u pojedinim pitanjima, kao što je izborni sustav za lokalne izbore.

Jačanje neovisnosti pravosuđa također je cilj koji bi se mogao svrstati pod reformu političkog sustava, a za koji je u tijeku izrada posebnog programa.

Većina građana za sada nije suviše zainteresirana za temu reforme političkih institucija. Prvi razlog je taj što ljudi u Dalmaciji, zahvaljujući prethodnih trideset i tri godine uništavanja političkog sustava od strane političke elite, danas generalno imaju malo povjerenje u institucije i snagu ustava i zakona. Smatraju kako se ni ono što sada piše u pravnim aktima ne provodi u realnosti, te kako bi, šta god se promijenilo u normativnom smislu, praksa ostala ista. Drugi razlog, zbog kojega su građani mahom skeptični je što vjeruju kako dizajn političkog sustava nema izravne veze s njihovim realnim i svakodnevnim problemima, je prije svega ekonomske prirode.

DDF nudi stanovnicima Dalmacije drugačiji pristup ovoj temi. Naime, samo se na prvi pogled ne vidi veza između siromaštva, komunalnih problema, zastarjele infrastrukture, zagađenja, lošeg zdravstva, lošeg obrazovnog sustava i načina na koji je politički sustav formalno postavljen. Realno iskustvo pokazuje kako upravo pogrešno ili nedovoljno precizno uređenje odnosa između različitih institucija i javnih dužnosnika na najvišim nivoima organizacije državne vlasti potiče političku neodgovornost. Stvara se praksa kako nositelji funkcija izlaze iz okvira svojih ovlasti, zloupotrebljavaju rupe u propisima, izbjegavaju i obesmišljavaju svaki oblik kontrole njihovog rada, i odatle se širi na svim nivoima.

Najveći broj rješenja koja su danas na snazi ohrabruju političare koji su odgovorni rukovodstvima stranaka i uskim interesnim krugovima krupnog kapitala, a ne građanima. Stvoren je sustav negativne selekcije zasnovan na disciplini i lojalnosti, koji postoji već desetljećima, a čije posljedice osjećaju svi građani Republike Hrvatske, prvenstveno stanovnici Dalmacije.

Dobar primer je postojeći izborni sustav koji egzistira u Republici Hrvatskoj. Proporcionalni izborni sustav, bez obzira radilo se o zatvorenim listama ili otvorenim listama, odnosno personaliziranom proporcionalnom izbornom sustavu dovodi do toga da birači ne biraju svoje predstavnike, već samo zaokružuju nazive stranaka. Eventualne kandidate za saborskog zastupnika biraju stranački glavni odbori. Shodno tome, zastupnicima reizbor u saborske klupe ne ovisi o ostvarenim izbornim rezultatima i komunikacijom s građanima, već od volje leadera i rukovodstva stranke. Slično je i s nositeljima najviših dužnosti neovisno radi li se o državnom ili lokalnom nivou, i ovo je jedan od uzroka za loš rad državne uprave i lokalnih samouprava te nagomilane konkretne i svakodnevne probleme koji utječu na živote građana.

Osim toga, sustav predstavničke demokracije zadnjih je decenija pokazao brojne nedostatke glede otuđenosti od građana, što izaziva nezadovoljstvo i u razvijenim zapadnim zemljama. Odluke se donose netransparentno, izvan službenih mjesta predviđenih za to, i bez uvida i kontrole onih na čije će živote najviše utjecati. Promjene koje predlaže DDF su prvi korak prema vraćanju moći građanima. Želimo što manje moći i privilegija za političare, a što više odgovornosti i pritiska.

Točno je kako se izmjenama propisa i institucionalnog dizajna se ne mogu riješiti svi problemi. Primjena usvojenog u institucijama uvijek će ovisiti od širih društvenih okolnosti, prije svega dominantne političke kulture. Međutim, formalne institucije i procedure u jednom društvu trebale bi utjecati na jačanje demokratske i participativne političke kulture, a ne se reproducirati kroz podanički i autoritarni obrazac.

VEĆINSKI IZBORNI SUSTAV

Prijedlozi

- Uvođenje većinskog izbornog sustava

- Građani na parlamentarnim izborima glasaju za konkretne kandidate

- Raspodjela mandata prema onome tko je dobio najveći broj glasova

- Izbor zastupnika na osnovi najbolje rezultata u izbornim jedinicama – najvećeg procenta osvojenih glasova u odnosu na ukupan broj birača u izbornoj jedinici

U Republici Hrvatskoj se trenutno 140 saborskih zastupnika bira prema proporcionalnom izbornom sustavu u 10 izbornih jedinica s 14 kandidata unutar pojedine stranke ili koalicije. Na ovaj način birač ne može znati tko od njih 14 predstavlja njegove interese, pogotovo ako kandidat kojeg je zaokružio ne prođe u Sabor. S druge strane, često se događa kako netko tko ima manje personaliziranih glasova postane saborski zastupnik, a onaj s većim brojem glasova ne. Uz to, zakon ne tretira različita pitanja bitna za izborni proces, već samo opisuje osnovne karakteristike sustava.

Najlakše uočljiv nedostatak ovog sustava je neravnomjerna geografska zastupljenost. U prethodnom parlamentarnom sazivu (od 2016. do 2020. godine) predstavnika nije imalo čak 312 od 475 gradova i općina u Republici Hrvatskoj, dakle 65,68% svih JLS. U kojima živi ukupno 849 086 birača, odnosno 22% svih birača. U isto vreme, 40 zastupnika ili 56% dolazi iz Zagreba. Kada gledamo regije, najmanje zastupnika daju Lika i Istra, najveći Hrvatska i Slavonija.

Međutim, još veći problem je to što građani danas svoje saborske zastupnike ne izabiru izravno, već samo glasaju za otvorene liste. Stranačke središnjice odlučuju koji će kandidati ući u Sabor. Stvoren je prostor za dominaciju autoritarnih i centraliziranih stranaka s čvrstom stranačkom disciplinom. Zastupnici nisu ni na koji način odgovorni biračima, niti ih aktualna pravila mogu motivirati za izravnu komunikaciju i rješavanje realnih problema. Reizbor u potpunosti ovisi o lojalnosti leaderu stranke. Prateća posljedica je obesmišljavanje zakonodavne, kao i značajno limitiranje raspravne i kontrolne funkcije parlamenta. Ne može se govoriti o podjeli i međusobnoj kontroli vlasti, jer je izvršna vlast daleko nadmoćnija.

Stoga se DDF zalaže se za izmjene izbornog sustava koje će konačno omogućiti građanima kako bi napokon zaista glasali za zastupnike koji će ih predstavljati u Hrvatskom. To se može dogoditi samo tako ako bi zaokružili ime i prezime čovjeka kojeg podržavaju, procjenjujući njegove političke i vrijednosne stavove, biografije i rezultate kandidata na način na koji smatraju odgovarajućim. Bitno je kako birač može glasati za kandidata iz svoje sredine, s čijim je radom upoznat, držati ga odgovornim i kazniti ga na narednim izborima. Također, različiti dijelovi države moraju biti adekvatno predstavljeni u zakonodavnom tijelu.

Smatramo kako će ovakvi efekti u značajnoj mjeri biti postignuti uvođenjem većinskog izbornog sustava. Njegova glavna karakteristika je glasanje za konkretnog kandidata, a ne za stranku. Sustav podrazumijeva napuštanje modela s deset, i uvođenje onoliko izbornih jedinica koliko se zastupnika traži, u kojem stranke, koalicije i grupe građana ističu svojeg kandidata u određenoj izbornoj jedinici. Međutim, u ukupnoj raspodijeli mandata čuva se pravedan načelo većinskog sustava. Ključna promjena u odnosu na aktualni sustav koji je sklon manipulaciji je taj što mandati ne idu strankama, već onim kandidatima koji su ostvarili najbolji rezultat u svojim izbornim jedinicama. Najbolji rezultat znači najveći postotak dobivenih glasova u odnosu na ukupan broj birača u određenoj izbornoj jedinici. Ovakav izborni sustav je pravedan kako u odnosu prema strankama, koalicijama i kandidatima tako i prema biračima i izraz je demokratske volje većine.

Personalizacija izbora potiče razvoj demokracije te regionalizacije i decentralizacije političkih stranaka, ali i čitave države. Uspjeh stranke izravno zavisi od prepoznatljivosti lokalnih leadera i timova, što jača njihovu poziciju u odnosu na stranački vrh. Rukovodstvo je motivirano isticati one koji mogu donijeti što veći broj glasova u svojim izbornim jedinicama. Osim toga, izabrani zastupnici manje su podložni glasanju po direktivi, što u perspektivi jača snagu parlamenta u odnosu na vladu. Oni se bore za novi mandat u komunikaciji s građanima, a imperativ poslušnosti stranci je smanjen. Posebno pozitivan efekt je poticaj unutarstranačke kompeticije, jer kandidatu za zastupničko mjesto konkurenti nisu samo protukandidati iz ostalih stranaka u određenoj izbornoj jedinici, već su često veći suparnici predstavnici njegove stranke u drugim jedinicama.

Broj izbornih jedinica

Jedina ispravna mogućnost je uvođenje onoliko izbornih jedinica koliko se zastupnika traži. To bi u slučaju Republike Hrvatske bilo 140 izbornih jedinica. Unutar svake izborne jedinice svaka stranka, koalicija ili grupa građana bi imala po jednog kandidata u svakoj izbornoj jedinici. Izborni listić je jednostavan, na njemu se nalaze imena i prezimena kandidata, a u nastavku naziv stranke ispred koje su predloženi.

Područja izbornih jedinica trebalo bi definirati posebnim zakonom, a najbolje bi bilo kada bi se izborne jedinice uskladile s područjem JLS.

Proces kandidiranja

Stručnjaci za praćenje demokratskih procesa smatraju kako bi, svaki kandidat trebao prikupiti najmanje 5000 ovjerenih potpisa birača s prebivalištem u izbornoj jedinici. Uz to, svaka bi stranka, koalicija ili grupa građana bila obvezatna istaknuti najmanje trećinu kandidata od ukupnog broja poslaničkih mjesta (u trenutnoj situaciji 47). Ove obveze bile bi oslobođene stranke koje predstavljaju nacionalne manjine.

Smatramo kako bi u svakoj izbornoj jedinici redoslijed kandidata na izbornom listiću trebalo određivati abecednim redom, kao što je to praksa i danas.

Izborni prag

Pitanje hoće li izborni prag ostati 5% ili će biti spušten na 3%, kao što se zadnjih mjeseci može čuti, nije presudno za karakter budućeg izbornog sistema, jer u većinskom sustavu pobjeđuje i u sabor ide samo onaj tko ima najveći broj glasova u izbornoj jedinici.

Afirmativni kriteriji za žene, LGBTIQ+ osobe, nacionalne manjine i osobe druge boje kože

Jedno moguće rješenje je nametnuta obveza kako svaka politička stranka, koalicija ili grupa građana od ukupnog broja njenih kandidata mora imati najmanje 52% pripadnika žena, 10% pripadnika LGBTIQ+ osoba, 10% pripadnika manjina i 10% pripadnika osoba druge boje kože ovisno o mogućnostima.

Afirmativni kriteriji za stranke nacionalnih manjina

DDF smatra kako bi se lista za dijasporu trebala ukinuti, jer se ne radi o zastupnicima dijaspore, već o kandidatima jednog od tri autohtona i konstitutivna naroda susjedne Bosne i Hercegovine. Stoga smatramo kako bi nacionalne manjine trebala dobiti tri saborska zastupnika koja trenutno pripadaju nacionalnim manjinama.

PROFESIONALIZACIJA IZBORNE ADMINISTRACIJE

Prijedlozi

- Formiranje Izbornog povjerenstva kao neovisnog, stalnog i profesionalnog izbornog tijela pod kontrolom svih građana Republike Hrvatske.

- Stalni sastav IK od 9 članova koji se biraju na javnom natječaju, s mandatom od dva izborna ciklusa

- Proširenje nadležnosti na: vođenje biračkog popisa, nadzor nad financiranjem političkih aktivnosti, nadzor nad medijima za vrijeme izbora, obuke i edukaciju

- IK ima zakonodavnu inicijativu u pitanjima iz njezine nadležnosti

Tijela za provedbu izbora u Republici Hrvatskoj definirani su zakonima. To su Državno izborno povjerenstvo, gradska/općinska izborna povjerenstva i birački odbori. Članovi DIP-a biraju se na 4 godine, koliko traje jedan izborni ciklus, a sastav lokalnih povjerenstava i biračkih odbora mijenja od izbora do izbora. Članove svih tijela delegiraju političke stranke, a njihov sastav ovisi o raspodjeli snaga između stranaka na državnomom i lokalnom nivou. To znači kako su izborna tijela u RH privremenog i ad-hoc karaktera.

Prvi nedostatak je što sastav izbornih tijela u najvećem broju čine osobe koja nisu kvalificirana i obučena za taj posao. Zbog stalnih promjena nema ni procesa stjecanja iskustva, pa se već 33 godine ponavljaju iste greške u radu. Također, u izbornim tijelima većinu članova i kontrolu imaju stranke koje su u trenutku izbora na vlasti. Unutrašnje funkcioniranje tijela preslikava širu političku borbu, odluke se donose na osnovi stranačke lojalnosti, a ne nepristranog tumačenja pravnih propisa. Posljedica je dugogodišnji loš rad izbornih tijela i njihova podložnost političkim pritiscima.

DDF smatra kako je RH potrebna profesionalna, stalna, kompetentna i neovisna izborna administracija, koja će biti nositelj postepenog unapređenja izbornog procesa, a ne jedan od izvora njegovih najvećih nedostataka. Efekt rada takve administracije bio bi povećanje povjerenja u izborni proces od strane političkih aktera i građana. Parlament izabran na izborima oko kojih postoji opći konsenzus kako su bili pošteni imao bi daleko veći legitimitet i snagu u obavljanju svoje funkcije.

Zalažemo se za formiranje IP kao neovisnog tijela, koje je odgovorno građanima RH, ali ne izvršnoj vlasti, niti direktno političkim strankama. Za stručnost i integritet IP presudan je izbor stalnog sastava putem javnog natječaja, prema kriterijima koji u prvi plan stavljaju odgovarajuća stručna znanja i relevantno profesionalno iskustvo. Izabrani kandidati moraju biti poznavatelji izborne problematike, sa stručnim, društvenim i političkim ugledom. To ne smiju biti pripadnici političke stranke. Izbor kandidata mora potvrditi Sabor.

Optimalan broj stalnih članova je 9, kako bi, s jedne strane, mogli biti pokrivene sve oblasti koje bi spadale u nadležnost IP, a sa druge, bio omogućen efikasan rad i odlučivanje. Mandat od 8 godina je odgovarajući, jer je izjednačen s dva izborna ciklusa, osigurava trajnost i omogućava provedbu dugoročnih planova i reformi.

Izborno povjerenstvo bi samostalno uređivala svoj rad, uz zakonski definirano financiranje iz proračuna. Ona bi se konstantno bavila poboljšanjem izbornog procesa. Nadležnosti bi bile proširene na: vođenje popisa birača, nadzor nad financijama stranaka, nadzor nad medijima za vrijeme izbora i provedbu obuke za članove biračkih odbora.

Lokalne izborne komisije i birački odbori i dalje bi bili privremena tijela sastavljena od građana. Ipak, predsjednici i zamjenici – zaposleni u upravnim tijelima i sudovima – trebali bi proći detaljnu obuku, licencirani, s mjesečnim financijskim dodatkom, obvezom stalnog usavršavanja i mogućnošću kaznene odgovornosti zbog neregularnosti.

Potrebno je donijeti poseban Zakon o Izbornom povjerenstvu i prilagoditi veliki broj akata, jer bi prema ovom rješenju IP preuzelo pojedine nadležnosti drugih tijela, kao što su Agencija za sprječavanje sukoba interesa. Predvidjeli smo i promjenu Ustava, kako bi Izborna komisija dobila pravo zakonodavne inicijative u svojoj oblasti.

ROTIRAJUĆA FUNKCIJA PREDSJEDNIKA SABORA I SABORSKIH ODBORA

Prijedlozi

- Na mjestu predsjedavajućeg Hrvatskog sabora rotiraju se predstavnici različitih lista koje su ušle u parlament

- Na mjestu predsjednika saborskih odbora prema istom načelu smjenjuju se predstavnici lista s najvećim brojem glasova

Položaj, nadležnosti, sastav, organizacija i način rada i odlučivanja Hrvatskog sabora definirani su Ustavom RH i Zakonom o Hrvatskom saboru. Funkcioniranje parlamenta, kao i način ostvarivanja prava i dužnosti zastupnika, bliže su definirani saborskim Poslovnikom.

Načelno, Hrvatski sabor je najviše predstavničko tijelo i nositelj zakonodavne vlasti. Međutim, parlament u zadnjih nekoliko godina nije ispunio ni minimum uvjeta kako bi ga se moglo nazvati najvišim domom, demokratskom institucijom ili mjestom u kojemu građani vrše suverenost preko izabranih predstavnika. Prijedlozi vlade usvajaju se u 100% slučajeva, bez ikakve stvarne rasprave, i najčešće po hitnom postupku. Prijedlozi opozicije se automatski odbacuju. Prostor za elementarni dijalog je sužen, jer se zastupnicima koji ne pripadaju većini konstantno onemogućuje govoriti. Učestala je bila svaka vrsta sabotaže opozicijskog i kritičkog rada. Korištena je retorika kojoj nije mjesto u parlamentu i drastično je smanjen nivo političke kulture i dijaloga. Suprotno Poslovniku i običaju, klubovima zastupnika koje ne čine većinu nije dana mogućnost voditi niti jedan odbor. Neovisna tijela koja su zaista radila svoj posao bila su ignorirana, omalovažavana i izložena napadima tabloida i stranačkih prvaka. Zbog svega navedenog, imamo stanje kakvo imamo.

Vlast je stvorila takvu atmosferu kako bi se oslobodila ovog vida kontrole, a važnu ulogu u svemu tome imala je zloupotreba funkcije i širokih diskrecijskih ovlasti predsjednika parlamenta. Međutim, mora se reći i kako u hrvatskoj parlamentarnoj praksi postoji duga tradicija korištenja ove pozicije od strane većine za kreiranje neravnopravnih uvjeta u političkoj raspravi – nametanje agende, uskraćivanje vremena i prava na izlaganje nepodobnim zastupnicima, nedosljedna primjena propisa. Nedemokratsko ponašanje je u zadnje vrijeme samo dostiglo vrhunac.

DDF nudi nestandardno institucionalno rješenje u pokušaju trajnog zaustavljanja ove prakse. Predlažemo rotaciju predstavnika šest stranaka/koalicija koje su ušle u parlament na mjestu predsjedavajućeg parlamenta s jednakim mandatima u okviru 4 godine parlamentarnog saziva. Dodatno se može utvrditi je li optimalno da to budu fiksni vremenski mandati, ili da rotacija bude pred svako naredno zasjedanje, ili neka treća formula kojom će biti osigurana ravnopravnost.

Jedan je od mogućih modaliteta uvrštavanje ovog rješenja u pravni okvir je konstituiranje Predsjedništva sabora kao kolektivnog tijela, koji se smjenjuju na poziciji predsjedavajućeg. Predsjedništvo bi se biralo na prvoj sjednici novog saziva. Svaka od navedenih lista predložio bi po jednog kandidata, a potvrdio bi ih Sabor većinom glasova ukupnog broja zastupnika. Predsjedništvo se može smijeniti samo kolektivno, ali se na istoj ili narednoj sjednici mora izabrati novo na isti način. Predsjedništvo bi kolektivno obavljalo dužnosti koje su trenutno u nadležnosti Predsjednika Sabora. Po sličnom načelu trebali bi se rotirati i predsjednici saborskih odbora.

Primarna ideja je poticanje stranaka na izbor „umjerenije“ kandidate koji će u najvećoj mogućoj mjeri neutralno i nepristrano voditi sjednice i obavljati druge poslove. Ovakva praksa doprinijela bi smanjenju zlouporaba dužnosti, smirivanju tenzija i uspostavu komunikacije koja priliči zakonodavnom tijelu. Ako bi se ikada više ponovila sadašnja situacija, opozicija bi mogla ravnopravno sudjelovati u radu, makar u ograničenom periodu. Sve ovo bi ojačalo moć parlamenta u oblasti kontrole i nadzora izvršne vlasti.

SMANJENJE UKUPNOG BROJA VIJEĆNIKA U GRADOVIMA I OPĆINAMA

Prijedlozi

- Županijska, gradska i općinska vijeća ne mogu imati više od 11 vijećnika

- Dodatna ograničenja u pogledu broja vijećnika ovisi o površini i broju stanovnika

-

Prema Zakonu o lokalnoj samoupravi, broj vijećnika u vijećima JLS utvrđuje se Statutom. Međutim, prisutna su i određena ograničenja. Tako broj vijećnika u općinskim vijećima ne može biti manji od 19 niti veći od 50 isto je s gradskim i županijskim vijećima.

Osnovna primjedba DDF-a na aktualno stanje tiče se izrazitog nesrazmjera u broju lokalnih vijećnika u odnosu na broj registriranih birača, ukupan broj stanovnika i druge važne specifičnosti JLS. Djeluje kao da je broj vijećnika određivan proizvoljno, bez poštivanja bilo kakvih običaja i standarda u toj oblasti. U mnogim samoupravama vijeća su očito predimenzionirane samo iz razloga povećanja političkih privilegija i namirenja stranačkih kadrova, jer je teško naći bilo kakvo drugo racionalno objašnjenje.

U svakom slučaju, teško je objasniti zašto, na primjer, vijeće slavonske općine Otok, koja ima tek nešto preko 6 000 registriranih birača, broji više članova od vijeća grada Makarske, s oko 20 000 birača.

DDF zahtjeva određivanje preciznih i utemeljenih standarda i metodologije za izbor optimalnog broja vijećnika u skupštinama gradova i općina u Republici Hrvatskoj. Međutim, ne podržavamo puko svođenje takve formule na odnos broja birača i odbornika. Male JLS bi trebale imati manji broj vijećnika, a da onda redom, idući prema sve većim jedinicama lokalne samouprave, taj broj raste, ali ne više od 10 i ne niže od 5. Potrebno je rješenje koje će osigurati ovaj uvjet, a istovremeno spriječiti potpuno proizvoljno i neumjereno mijenjanje veličine lokalnih skupština radi zadovoljavanja stranačkih interesa, čime bi se moglo doći u situaciju da pojedine JLS imaju drastično veći broj vijećnika od drugih iako u njima živi manji broj birača, ili da općine sa skoro jednakim brojem birača imaju vijeća različitih dimenzija.

Ovo se može postići, u prvom redu izmjenama zakona o lokalnoj samoupravi gdje bi se broj JLS I. stupnja (gradovi i općine) smanjio s 475 na 140, ali i vraćanje svih u ljeto 1990. protuustavno oduzetih ovlasti komunalnih općinama.

Radi ostvarenja ovih ciljeva, predlažemo korištenje formule kojom se broj odbornika skupštine jedinice lokalne samouprave određuje na osnovi korijena na četvrtu dijeljeno dva ukupnog broja upisanih birača s prebivalištem na njenom području, ali ne više od 11 i ne niže od 5. Osnovni razlog za to je što je ukupan broj birača na nivou države i lokalnih samouprava službeni podatak koji izborne komisije objavljuju pred svake izbore. S druge strane, jedini podatak o općoj populaciji je popis stanovništva, koji se održava svakih 10 godina. Zadnji popis održan je pod sumnjivim uvjetima 2021. godine, a za državu u kojoj migracije postoje na ovako visokom nivou, nad relevantnošću podataka stoji veliki znak pitanja. Kada se govori o ukupnom broju stanovnika u Republici Hrvatskoj i njezinim županijama, gradovima i općinama, Državni zavod za statistiku svake godine daje procjene, a u javnosti se barata s neslužbenim podacima koji se međusobno znatno razlikuju, i to je loša osnova za zakonito reguliranje. Također, kada se koristi metoda korena, razlika u tome uzima li se u obzir za konkretnu JLS broj birača ili broj stanovnika.

Za početak, navedena metoda daje osnovu za preciznije zakonsko ograničavanje broja vijećnika jedinica lokalne samouprave. Zalažemo se za izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi i propisivanje novog mogućeg raspona glede broja vijećnika: od 5 do 11. Ovo okvirno pravilo trebalo bi biti dopunjeno i ograničenjima ovisno o broju registriranih birača, i to:

do 10.000 birača – 5 vijećnika

do 20.000 birača – 6 vijećnika

do 30.000 birača – 7 vijećnika

do 40.000 birača – 8 vijećnika

do 50.000 birača – 9 vijećnika

do 100.000 birača – 10 vijećnika

preko 100.000 birača – 11 vijećnika

Prema ovom prijedlogu mijenjao bi se i broj zastupnika u županijskim Skupštinama, prema istim kriterijima tako da, također, niti jedna županija ne bi mogla imati više od 11 vijećnika.

Korištenje predloženog pravila dovelo bi sve JLS u RH u ravnopravan položaj, i onemogućilo širenje lokalnih vijeća isključivo poradi preusmjeravanja što više javnih sredstava dužnosnicima i članovima stranaka. Važan argument su i uštede nastale ovim putem. Međutim, ne bi trebalo štedjeti na lokalnoj samoupravi, već samo sredstva preusmjeriti s političkih privilegija na projekte koji su važni za građane na terenu. Dodatno, potreban broj prikupljenih potpisa za sudjelovanje na lokalnim izborima više ne bi trebalo vezivati za broj vijećnika u određenoj jedinici lokalne samouprave, već za broj registriranih birača u njoj (0,5% potpisa od broja birača u određenoj JLS).

IZBORNI DAN – PLAĆENI NERADNI DAN

Prijedlozi

- Predvidivost datuma izbora

- srijeda izbornog dana

- Proglašenje izbornog dana za plaćeni neradan dan

Prema Ustavu i Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, redovni parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj održavaju se jednom u 4 godine. Raspisuje ih predsjednik Republike najkasnije 90 dana prije isteka mandata prethodnog saziva, pri čemu od raspisivanja do samih izbora ne smije proći manje od 45 ni više od 60 dana.

Izborni dan je dan u kojemu se održavaju izbori. Zakonom je definirano kako biračka mjesta moraju biti otvorena neprekidno od 7 do 19 sati. Iako je prema praksi izborni dan nedjelja, to pravilo nije formalno propisano.

Izlazak na birališta tijekom vikenda, prije svega nedjeljom, običaj je i u najvećem broju europskih država. Međutim, postoje i one s drugačijom tradicijom. Najpoznatiji primjer su SAD, gdje se izbori obavljaju u, citiraim: „utorak nakon prvog ponedjeljka u studenome“. Tu su još i Ujedinjeno Kraljevstvo (četvrtak), Kanada (ponedjeljak), Danska (utorak), Nizozemska (srijeda), Irska (petak), Norveška (ponedjeljak), Izrael (četvrtak), Južna Koreja (srijeda), Japan (srijeda) i još nekoliko država na drugim kontinentima.

Ključni argument za održavanje izbora nedjeljom je ako je to neradni dan, zbog čega građani imaju dovoljno vremena otići do biračkog mjesta, a najlakše je i organizirati i provesti sve izborne radnje. Ipak, u mnogim državama gdje se glasa drugim danima u tjednu, izborni dan je proglašen za državni praznik i plaćeni neradni dan. Tako oni koji bi inače radili mogu iskoristiti svoje biračko pravo. Primjeri su Izrael, Južna Koreja, Japan, ali i sve veći broj saveznih država u SAD.

Postoji nekoliko problema s trenutnim rješenjem u Republici Hrvatskoj. Jedan dio sugrađana još uvijek je primoran raditi nedjeljom, nerijetko i do kasno uvečer, i tada su oni praktično onemogućeni za ostvariti svoje Ustavom zajamčeno pravo. Također, u RH se vikend doživljava kao vrijeme za odmor i boravak s obitelji i prijateljima nakon napornog radnog tjedna, i razumljivo je kako mnogi ne žele dio tog vremena trošiti na odlazak do biračkog mjesta i potencijalno čekanje u redovima, niti cijelog dana biti „bombardirani” informacijama o izborima. Nezanemariv je postotak stanovnika RH koji vikende koristi kao priliku za otputovati izvan mjesta prebivališta, pogotovo u proljetnim i jesenskim mjesecima, kada najčešće imamo izbore. Osim glasanja, ovi razlozi mogu odvratiti ljude i od sudjelovanja u biračkim odborima.

No, najveći problem kod izbora u nedjelju je izravan utjecaj vjerskih zajednica na birače. Naime, toliko puta se pokazalo kako birači izravno iz vjerskih hramova, napumpani informacijama za koga glasati, odlaze na birališta i zaokružuju onu stranku za koju im je vjerski vođa rekao.

Stoga, DDF predlaže srijedu kao obavezan dan za održavanje parlamentarnih i drugih izbora, kao i da izborni dan bude proglašen za državni praznik i plaćeni neradni dan. To bi bio neradni dan na području cijele Republike Hrvatske, a svi zaposleni bi imali plaćeno odsustvo. Ovakva promjena imala bi pozitivne efekte na izlaznost, regularnost izbornog procesa, stav prema demokraciji, povjerenje u demokratske institucije, ali i na ukupni osjećaj zadovoljstva građana.

Prvo, svi bi građani zaista mogli pod jednakim uvjetima iskoristiti svoje biračko pravo. Poseban dan predodređen za glasanje, fokus čitave javnosti na temi, i prateći medijski program posvećen afirmaciji demokracije i sudjelovanja na izborima, potaklo bi građane neka u što većem broju participiraju u ovom najvažnijem obliku političkog odlučivanja. Postojanje neradnog izbornog dana, oko kojega će se ujediniti sve u tom trenutku suprotstavljene političke opcije, utjecale bi na jačanje povjerenja u institucije i procedure parlamentarne demokracije, ali i na razvoj demokratske političke kulture u našem društvu. Na kraju, građani bi u izbornoj godini dobili jedan slobodan dan više i priliku za predah u napornom radnom tjednu. Srijeda je izabrana kao prijedlog, jer se nalazi u sredini tjedna, te ne daje prostor za spajanje s vikendima i formiranje dužih odmora, što bi smisao ovog praznika odvelo u sasvim drugom smjeru. Ipak, oni koji rade ili studiraju daleko od mjesta prebivališta, bili bi oslobođeni svojih profesionalnih i fakultetskih obaveza i narednog dana. Dodatan razlog je taj što je srijeda ipak dovoljno daleko od nedjelje kada većina vjernika, bez obzira kojoj konfesiji pripadaju, odlaze u vjerske hramove.